Sve što ti nikad nisam rekla

19/03/2021

,,Sve što ti nikad nisam rekla”

Selest Ing

 

 

Deca čitaju izraze lica

 

Za blog piše: Slađana Rupar

Foto: Slađana Rupar i Marijana Mihailivić

 

Kako je to učiti na vlastitim greškama, kako je to vjerovati da radiš ispravnu stvar, kako je to odgajati i usmjeravati dijete da liječi roditeljeve neostvarene ambicije, kako je to rasti bez prijatelja, kako je to kada te ismijavaju, kako je to kada se osjećaš zapostavljeno od strane roditelja,… Čitajući ,,Sve što ti nikad nisam rekla” saznala sam odgovore.

Ovo je drama o porodici Li. Radnja se dešava krajem 70-ih godina 20. vijeka. Majka Merilin je Amerikanka, otac Džejms, iako rođen u Americi, je Kinez.

Roman počinje činjenicom da je šesnaestogodišnja Lidija Lu mrtva, utopila se u jezeru u neposrednoj blizini njihove kuće. Razlog njenog utapanja je nepoznat.

Porodica Lu ima skladan brak i troje djece, Nejta, Lidiju i Hanu, ali je samo naizgled tako. Roditelji ne vide da postoji problem u njihovom odnosu prema djeci. Oni nesvjesno posvećuju jednom djetetu više pažnje, ali i to pogrešno.

Kada se desila tragedija, članovi porodice zapadaju u duboku tugu, jer je Lidija bila omiljeno dijete u porodici. Svi članovi porodice počinju da se preispituju šta je to krenulo po zlu, kakav je bio njihov međusobni odnos, koji je razlog Lidijinog utapanja u jezeru i otkud ona tamo u 2 sata iza ponoći kada se plašila vode i odbijala da nauči plivati. Mnogo pitanja, a odgovori se kriju u njima samim i površnom posmatranju svoga djeteta.

Kako samo roditelji mogu da pogriješe iz najboljih namjera, kako samo djeca mogu da od sebe daju i više od svojih mogućnosti, samo zbog toga da ne razočaraju roditeljska očekivanja. Lidija je bila u stanju da mnogo uči, samo zato što je njena mama u njoj vidjela buduću doktoricu, koja će ispuniti majčine mladalačke neostvarene snove. Otac je gura da se druži sa vršnjacima iz razreda, podstiče je da ih zove (iako ona za to nema vremena od učena), samo zato jer je on rastao bez prijatelja – nisu voljeli malog Kineza. Sve te frustracije roditelja loše su uticale na Lidiju.

Svaki član porodice, preispitujući sebe, svoj odnos sa ostalim članovima, svoje pogreške, misteriju Lidijine smrti, dolazi do prosvjetlenja. Zar je potrebno da čovjek doživi nešto teško, što se ne da ispraviti, da bi se probudio, trznuo i vidio da srlja. Je li moguće prihvatiti činjenice da djeca imaju drugačija interesovanja u odnosu na roditelje? Postoji li način da se to kaže roditeljima, a da ih ne povrijede, ne razočaraju? Sve je to mučilo Lidiju, a sama borba sa svojim strahovima je odvela u smrt.

 

Preporuka Dok još nismo bile vaše

Vrh strane