„SUZE SVETOG NIKOLE“
Branislav Janković
Za blog piše Slađana Rupar
Već na samom početku romana „Suze Svetog Nikole“, pisac nam najavljuje priču koja se dešava van ovoga svijeta. Uvodi nas u neobičnu priču božanski satkanu. U prologu slijede živopisni opisi prirode, sela Studenca, mistične planine Pasjače, puteva, drveća, neba sa koga prijeti neka zla kob selu. Sve to jasno zapaža Gmitar Milošević, tridesetrogodišnji vojnik, kasnije mornar, koji se poslije mnogo godina vraća u svoje rodno selo Studenac, koje se nalazi malo iznad Žitorađe.
Iako mlad, život na moru ga je postarao. Upija svaki djelić prirode koja okružuje njegovo selo, u sreći jer ga ponovo vidi. Ipak, njegova zebnja pri povratku je velika. Neka davna proročanstva vidovite Stane ga muče, ali se on ipak vraća svojoj pustoj kući, baš uoči ljetnjeg Svetog Nikole, 1923. godine. I nije slučajno to što svi događaji, koji će uslijediti u toku narednih dana, počinju baš na tog velikog sveca, koga slavi veliki broj Srba.
Roman „Suze Svetog Nikole „ se sastoji od tridesetak priča, koje su međusobno povezane i svaka vodi ka okajanju nekih grijehova, kroz borbu sa nečistima, odnosno vlastitim demonima. Naslovi priča su određeni datumski. Dan za danom su prikazani neobični događaji koji su zadesili selo u okviru jednog mjeseca. Svaka priča govori o nekom stanovniku sela. Sve bi mogle nositi naslove okajanih grijehova (dezerter, prokleto blago, povratek vjeri, iscjelitelj, hajduk Laza, narikača…).
Paganski običaji, koji ulijevaju strah među narod, a ne vjera i ljubav, udaljili su seljane od pravog puta, od Boga, hrišćanskih običaja. Zato je pisac ovim romanom prizvao svetog Nikolu, kao jednog od naših najvećih svetaca, koji će svojim čudima, kroz tijelo Gmitra Miloševića, pomoći da se seljani izbore sa nečistim silama, vrate na pravi put i vjeri u Gospoda, jer je on uvijek uz nas i ne treba da ga se sjetimo samo kada smo u nevolji.
Kada se grijesi nakupe, a Studeničani su bili mnogo grešni, onda nečastivi dođe po svoje. Ne da čovjeku da mirno spava, muči ga, opsjeda, a on se bori svim svojim silama protiv njega. Borba je duga i iscrpljujuća, ali dovodi do prosvjetljenja, povratka pravim ljudskim vrijednostima, okajanju grijeha i pročišćenju. Svakim danom su sve bliži spasenju, svakim danom su im duše čistije, svakim danom svojim djelima brišu suze Svetog Nikole
Čista duša, pozitivne misli, široko srce, vjera i pokajanje, su vodilje ka spasenju. Otuđenost, odsustvo vjere, očaj, površnost, pohlepa i zavist, nas udaljavaju. Mi smo narod koji se često udaljava sa pravog puta, a to je i razlog što nas stalno prate nedaće. Moramo stalno da preispitujemo svoje postupke, misli i odnose prema svakome i svemu što nas okružuje, ne dozvoljavajući da nas opsjedaju vlastiti demoni. Zato nas je pisac prikazao kroz žitelje ovog sela sa juga Srbije.
Branislav Janković divno piše. Ovo je drugi njegov roman koji sam pročitala. I u ovom, kao i u prethodnom, se bavi mističnim događajima, čudima i borbi likova sa svojim unutrašnjim i spoljašnim neprijateljima. Dosta dobro poznaje našu tradiciju, običaje, narodna predanja i staroslovensku mitologiju. Roman obiluje divnim rečenicama, koje bih u velikom dijelu citirala, ali ću vas ipak ostaviti da to sami otkrijete, čitajući ovaj magični roman.
Prolog – Odlomak iz knjige „Suze Svetog Nikole“
…….U svoje selo Studenac, malo iznad Žitorađe, na putu prema Dubovu i nadalje Žitnom Potoku, Gmitar Milošević se vratio na svoj trideset treći rođendan, baš pred letnjeg Svetog Nikolu Čudotvorca. Preko desnog obraza imao je ožiljak koji mu je ružio lepo i mirno lice. Visoko čelo ispresecano borama pokazivalo je više godina nego što je imao. Koža mu je od soli i vetra postala deblja i na nekim mestima posuta pegama koje nije imao pre susreta sa Mediteranom. Levi rever kratkog mornarskog kaputa krasilo mu je pregršt medalja. Ličio je na božjaka, prosjaka bez igde ičega koji je možda nosio boga u džepu. Brada, nalik strnjiki, krvnički ga je svrbela. Vođen lošim snovima, nedeljama je cvokotao po morima, drhtao na drumovima i strahovao po prugama, da bi se te večeri našao na brdu sa kojeg se videlo selo. Sumrak je tog dana bio obeležen čudnim znacima na nebu, kao da je nebeski slikar pomešao sve boje i prosuo ih, a one poput živih stvorova napravile figure. Preplitale su se, ljubile ili svađale, tukle ili milovale, zavisno od toga koji vetar ih je nosio. Jata ptica uletala su u šarene oblike i lomila ih ne dozvoljavajući im da sakriju crveno, zalazeće sunce. Oni koji su znali da čitaju nebeske znake rekli bi da se sprema nešto veliko i loš……
O piscu
Branislav Janković je rođen 1969. godine u Nišu. Godinama se bavi novinarstvom. Objavio je romane „O vukovima i senkama“ (2011), „Suze Svetog Nikole“ (2013), „Vetrovi zla“ (2015) i „Peta žica“ (2015), kao i zbirku priča „Bezimeni“ (2014).