Slavuj

13/08/2022

ISTINE I ZABLUDE O KNJIZI „SLAVUJ’’

Kristin Hane

 

Roman „Slavuj’’ je priča o francuskim heroinama koje su se hrabro borile za svoju zemlju rame uz rame sa muškarcima.

 

Iz Marijaninog ugla

Roman „Slavuj’’ , koji nam dolazi iz izdavačke kuće Stela je istorijska fikcija, smeštena u Francusku, okupiranu od strane nacističke nemačke vojske tokom Drugog svetskog rata. Ovo je takođe o  roman o ljubavi, o njenoj prirodi u ratu i u miru, o sestrinskoj ljubavi i lojalnosti, a nadasve omaž jednom vremenu u kom je ženska hrabrost bila nepravedno zapostavljena, a zalaganje nevidljivo. Roman „Slavuj’’ je priča o francuskim heroinama koje su se hrabro borile za svoju zemlju rame uz rame sa muškarcima.

„Smrt ne postoji. Ljudi umiru tek kada ih svi zaborave.’’

Izabel Aljende

NEZABORAVNE SESTRE ROSINJOL – ISTINA

Svako ljudsko biće ima potrebu za ljubavlju. Ako ta potreba preraste u potrebu za divljenjem onda se i ljubav koju dobija stavlja pod znak pitanja. Da li je ljubav koju dobija istinska ljubav? Sa godinama, kada razum nadvlada sve mladalačke emotivne želje i ludosti, svaki čovek pomisliće da bi bilo mnogo lepše da je živeo sa osećanjem da su ga ljudi poznavali umesto da su mu se divili.

kristin hana slavuj

Ovako razmišlja starija žena kojoj još uvek ne znamo ime na samom početku romana „Slavuj’’ dok se sprema za selidbu u starčki dom po nagovoru svog sina Džulijana. Radnja koja se dešava 1995. godine u Oregonu sećanjima ove neimenovane žene seli se u Francusku u samo predvečerje Drugog svetskog rata, a pred čitaocima se odmotava nezaboravna porodična saga o sestrama Rosinjol. Nadalje pratimo dve paralelne radnje i njihovo grananje za vreme jednog od najmračnijeg perioda čovečanstva uopšte. Pratimo živote, sličnosti i razlike dve sestre čiji odnos ima duboke korene u prošlosti.

Ova uzbudljiva priča, u rasponu od četiri godine Drugog svetskog rata, prati sestre Vjan i Izabel, dok se bore da prežive i istraju kroz nacističku invaziju. Njihove paralelne priče su različite kao i njihove ličnosti, ali su podjednako napete, komplikovane i emotivne. Čitalac može videti okupaciju i ratna stradanja iz perspektive obe sestre. Obe perspektive su podjednako lepe i tragične priče.

Vjan kao starija sestra oseća odgovornost prema daleko mlađoj Izabel, kojoj u toku života bez majke i oca nesposobnog da se o njima brine i nije bila neka podrška. Kada započne okupacija Izabelin otac, u želji da zaštiti mlađu kćer, šalje je na selo kod sestre. Iskustvom poučena Izabel to ponovo oseća kao odbacivanje. Vjanin muž Antoan mobilisan je i odlazi na Mažino liniju, ostavljajući suprugu i ćerku same.

Dok Nemci ulaze u Pariz za Izabel počinje dug put do sestrinog imanja tokom koga svedoči o zločinima koje su počinile nacističke trupe nad nedužnom, nepreglednom kolonom izbeglica. Videvši sve strahote i na šta je sve okupator spreman, još pre dolaska na sestrin prag odlučna je da se priključi pokretu otpora. Kako je mlada i impulsivna, Izabel na sve načine pokazuje svoj bes. Vijan strahuje za njen život, ali i za život i bezbednost svoje ćerke i svoj sopstveni. Ona sledi pravila, ona veruje da će sve biti dobro i proći brzo ako spuste glave i ne skreću pažnju na sebe. Pokušava da sputa Izabelino prkosno ponašanje pre nego što bude prekasno.

Međutim, kako vreme prolazi život biva teži, a interesovanja različitija, sestre se ponovo razilaze.  Svaka od njih kreće drugačijim putem, pokušavajući da preživi na najbolji način koji zna. Uprkos udaljenosti svaka sestra se bori protiv nacističke invazije na različite načine. Hrabra i smela Izabel aktivno pomaže savezničkim avijatičarima u njihim bekstvima preko Pirineja do Španije do britanskog konzulata, a blaga Vjan sprovodi akciju skrivanja jevrejske dece.

„Muškarci pričaju priče. Žene idu dalje. Za nas je to bio rat senki. Za nas nije bilo parada kada se završilo, nije bilo medalja ili pomena u istorijskim knjigama. Za vrema rata smo radile ono što smo morale, i kada se završilo digle smo se na noge i počele život iznova.’’

Kristin Hana

Slavuj

ZALUTALA DEVOJČICA – ISTINA

I Vjan i Izabel su bile odbačene devojčice. Obema je otac slomio srce. Vjan je kao starija prihvatila odbacivanje i oca izbrisala iz svog života. Odmah je našla Antoana, zaljubila se, vezala se. Nikad nije bila sama niti je naučila da brine sama o sebi. Izabel nije umela da prihvati odbacivanje kao znatno mlađa.

Tražila je ljubav, pažnju i uporište u starijoj sestri. Retko kad ga je dobijala te je tvrdoglavo srljala kroz život ne prihvatajući poraz. Godinama je molila za očevu ljubav i pažnju ne prihvatajući njegovu hladnoću i ravnodušnost. Tako je kroz godine lutanja, kroz napuštenost i odbačenost postala buntovna, naprasita, brzopleta i bezobzirna. Nije mnogo razmišljala pre nekih svojih postupaka što je uvek nosilo sa sobom posledice. Nikada nije imala ni sa kim da se posavetuje, niti je imala nekoga ko bi joj pomogao.

Rat je okrenuo životne karte obema sestrama i to potpuno suprotno onom što su navikle. Sada, u ratu, Vjan mora da brine sama i o ćerki i o sebi. Izabelin život konačno dobija svrhu među prijateljima, među drugovima iz Slobodnih francuskih snaga kako se nazivao francuski pokret otpora, gde ona može da se oslobodi i da bude to što jeste – hrabra i potrebna.

Biti nekom potreban je usamljenim lutalicama poput Izabel gorivo za život.

ROMANSA ILI LUDOST?

Iako je romansa neizbežni pratilac svih Haninih romana ona je u romanu „Slavuj’’ potisnuta u pozadinu dok je ratna priča dobila svoje glavno mesto. Ipak posvetićemo joj nekoliko rečenica s obzirom na to da je romansa u ratnim uslovima ravna ludilu. Biti zaljubljen – to je inicijalna kapisla za strah u ratnim vremenima kada se vreme meri samo sadašnjim trenutkom.

Zato je roman „Slavuj’’ priča i o takvoj vrsti straha. Straha od izgubljene ljubavi i straha da nikad nećeš čuti „volim te’’. To je Izabelin najveći strah. Strah koji je nagoni da pamti sitnice od kojih će živeti kada svane neko novo, ratno „sutra’’. Ljubav se, jednostavno rečeno, u ratnim vremenima pretvara u rizik i opasnost.

Ova uzbudljiva priča napisana prepoznatljivom naracijom same autorke drži pažnju čitaoca od prve do poslednje strane i pruža neopisivo uživanje tokom čitanja. Čitalac prosto želi i da je završi, ali i da se nikad ni ne rastane od romana „Slavuj’’.

KRATAK ČAS ISTORIJE – ISTINA

Roman „Slavuj’’ je upotpunjen slikom Evrope za vreme Drugog svetskog rata ispričanom Haninim slikovitim stilom. Čitalac kao da ponovo prolazi lekcije iz istorije od savezničkih napada do nacističkog besa i nemoći kako rat gube na svim frontovima. Taj bes prouzrokuje sve veća zverstva od deportovanja do odmazdi. Rastanak, pozdravljanje, opraštanje sa nekim uvek je kao zauvek jer se živi samo za taj trenutak.

Kako se bliži kraju romana čitaoca protresaju sve jače emocije i atakuju na sva čula posebno u romantičnim i porodičnim odnosima. Osetila sam njihovo nedostajanje kao svoje sopstveno zahvaljujući Kristin Hani, sjajanoj i sugestivnoj autorki.

Iako se roman „Slavuj’’ smatra fikcijom, Izabelin lik je zasnovan na stvarnoj osobi, Belgijanki Andre de Jong, preminuloj 2007. godine, neverovatnoj i hrabroj ženi koja je više puta rizikovala život pomažući britanskim i američkim oborenim pilotima da pešice pobegnu iz okupirane Belgije i Francuske.

Samo zahvaljujući ovakvim autorima i naratorima poput Kristin Hane naši mladi naraštaji će znati za ove takozvane „tihe heroje’’.

Romanom „Slavuj’’ Kristin Hana donosi nam priču o ženama koje preživljavaju u nezamislivim okolnostima, tačnije, potcenjeni pol pronalazi načine da nešto preduzme, da pomogne u borbi protiv okupatora. Pokazuje čitaocima da ponekad zaštita podrazumeva i opasne rizike, da strah često pretstavlja hrabrost i da oni koji izgledaju slabi zaista mogu posedovati neverovatnu snagu. „Slavuj’’ nije samo roman o ratnim razaranjima već i o ljubavi, životu i o buntovničkoj hrabrosti.

„Neke priče nemaju srećan kraj. Čak i ljubavne priče. Možda posebno ljubavne priče.’’

Kristin Hana

Slavuj

slavuj kristin hana

ULOGA ČITAOCA

Čitajući roman „Slavuj’’ neprestano sam razmišljala koliko Kristin Hana ima ubedljive stavove o onome što piše. Prosto nagoni čitaoca da izađe iz zone konfora, da napusti udobnost svoje ušuškane fotelje i da se neprestano šeta iz jednog i drugi lik, iz uloge u ulogu i da se pita, kao što sam se ja zapitala, šta bih radila u situaciji da sam Vjan, da gladujem, da se smrzavam, da gledam svoje bolesno dete gladno i bolesno, da li bih od nemačkog oficira koji se uselio moju kuću uzela parče hleba, ogrev ili antibiotik.

Postavila sam sebi još jedno pitanje povedena romanom „Slavuj’’, da li bih kao supruga i majka rizikovala svoj život, što je još važnije – život svog deteta, da bih spasila drugaricu ili pilota, potpunog stranca? Ne mogu da ne budem iskrena i kažem – ne bih. A onda se na to pitanje nadoveže još jedno:  šta je gore, strah od rizika ili strah od puštanja dece da odrastaju u svetu gde dobri ljudi ne čine ništa da zaustave zlo. Koliko smo onda zaista dobri ljudi?

Prava istina bi bila da imamo sreću da ne znamo odgovor na to pitanje, da nismo imali prilike da ga postavimo sebi i daj Bože da nikada i nemamo priliku, mada verujem da postoji među širokom Haninom publikom širom sveta onih koji sigurno znaju odgovor.

ODRASTANJE U RATU – ISTINA

Ne mogu u ovom delu da se ne osvrnem na još jednu od tema koje je Kristin Hana svojom maestralnom i moćnom naracijom obradila u romanu „Slavuj’’,  na decu koja odrastaju u ratu. Ona od pretrpljenog straha postaju grublja, ciničnija, od očaja nauče šta je mržnja pre nego što za to dođe vreme. I ne, neće shvatiti žrtve svojih roditelja tada, možda kasnije, a žrtve su u romanu „Slavuj’’ mnogobrojne.

Bez razmišljanja će osuditi majku, kao što je ta ista majka osudila svog oca. Time se ciklus osude spaja u krug. A Vjanina ćerka Sofi ima baš toliko godina koliko je imala Vjan kada je osudila svog oca.  Razlog i tada i sada bio je rat i dokaz da on lomi duše kao šibice. Pa čak i velike ljubavi dožive taj slom kada u bračnoj postelji između muža i žene, kako Hana kaže „rat leži između njih’’.

Mnogo je slomljenih porodica, mnogo zla je Kristin Hana iznela svojim romanom „Slavuj’’. Za razliku od drugiih Haninih romana koji opisuju rat (kao što je npr. „Zimski vrt’’) ovde je autorka obradila čitavo jedno vreme u globalu, napravivši precizan i suptilan rez kroz godine rata, kao da provlači nož kroz kotur kamembera.

Likovi i njihove sudbine su praktično samo sporedni akteri dok glavno i široko mesto na pozornici zauzima čovečanstvo u Drugom svetskom ratu. Pojedinačne sudbine i psihologije, da se tako izrazim, samo su poslužile kao matrica, gradivni elementi i alat za građenje glavnog lika koji je svakako negativac, odnosno – rat.

PORUKE

Poruke ovakvih romana su uvek jasne pa ni Kristin Hana u tome ne zaostaje.

Ljubav mora biti jača od mržnje ili nema budućnosti, nevina bića poput beba začetih u stravičnim zločinima nisu kriva. Oprostiti, probati barem, značilo bi pobediti sebe a time i izvojevati najveću pobedu.

ZABLUDE I ZAMERKE

Moram da kažem da imam neke zamerke, smatram da su one važne i da smanjuju „epohalnu veličinu’’ ovog romana koja mu se pripisuje. Na nivou fikcije sve je dozvoljeno ako autor ne napravi greške i izađe iz istorijskih okvira što je Kristin Hana uradila. Na strani 41. citiram:

„Avioni nad Parizom. …Bombardovanje je trajalo beskrajno dugo.’’

Kristin Hana

Slavuj

I dete u osmom razredu je naučilo da Hitler nikada nije bacio ni jednu bombu iz aviona na Pariz. Pariz nikada nije bombardovan jer ga Hitlerov bolesni um „čuvao za sebe’’. Ovo je nedopustiva greška čak i za fikciju jer je veoma značajan istorijski podatak.

Postavlja se pitanje ako je autorka na samom početku romana „Slavuj’’ mogla da napravi ovakvu grešku koja je meni jako zasmetala, kako da joj verujem dok nadalje čitam 500 strana.

Zameram autorki određene nelogičnosti i nedoslednosti kao i patetiku u daljem toku radnje koje kvare celokupan utisak ali se one već mogu svesti pod fikciju.

Primera radi: autorka je objasnila kako je Izabel po snegu i ledu preko Pirineja prevela britanske i američke pilote do Španije, ali nigde nije objasnila kako se vratila s obzirom da ju je vodič ostavio i vratio se sam u polaznu tačku. Ovo je recimo meni nelogično i nerazumljivo.

Takvih primara ima dosta u romanu ali bih morala da otkrivam radnju i da ostalim potencijalnim čitaocima pokvarim uživanje.

Oni stvaraju ZABLUDU o fascinantnosti romana „Slavuj’’ iako je Kristin Hana sjajna spisateljica. Možemo reći da nije kvalitetan istraživač, bar nije bila prilikom pisanja ovog konkretnog romana, mada moramo uzeti u obzir da je roman izdat 2015. godine i da je Hana otad napisala još mnogo toga.

Ako ovakve primere zanemarimo onda možemo reći da je ISTINA sledeće:

Neosporno je da je Kristin Hana napisala „Slavuja’’ kao omaž snažnim ženama koje su mnogo učinile, mnogo propatile, postale su narodne heroine, a za to nisu tražile medalje i odlikovanja. Želele su samo mir za svoju zemlju, za svoju decu, za svoju porodicu. Porodica – to je odlikovanje najvrednije i najvažnije svakoj ženi.

 

Iz Slađinog ugla

Ovo je moj prvi susret sa spisateljskim radom Kristin Hane. U prethodnom tekstu je Marijana mnogo toga napisala o romanu ,,Slavuj“, tako da ću se ja baziratiti na onome što nije spomenuto, iako malo toga ima.

,,U ljubavi otkrivamo kakvi želimo da budemo, u ratu otkrivamo ko smo.“ 

Kristin Hana

Slavuj

Ovom rečenicom započinje ovaj uzbudljivi roman. Te misli se roje u glavi Vjan Morijak. Godina je 1995. Vjan je ostarila, a od života joj je ostalo malo vremena. U Americi živi već pedeset godina, udovica je, ima sina koji je stvorio porodicu, ali brine o njoj. Jedna pozivnica, pristigla iz Pariza, pokrenuće sva njena potisnuta sjećanja i najbolnije emocije.

Čitajući dalje roman ,,Slavuj“, vraćamo se pedeset šest godina unazad, u ljeto 1939. u dolinu Loare, imanje Žarden porodice Rosinjol, čiji je Vjan potomak. Porordični ljetnjikovac je postao njen dom petnaestak godina ranije. Imala je četrnaest, a njena sestra Izabel četiri godine kada su ostale bez majke, stuba porodice. Otac, prvo slomljen u borbama za vrijeme Prvog svjetskog rata, poslije dotučen smrću žene, svoje dvije kćerke ostavlja u kuću Žarden, njima nepoznatoj osobi da se o njima stara, a on se vraća u Pariz.

Sestre se osjećaju odbačene od strane oca. Pored patnje za mamom, pate i za činjenicom da ih otac ne želi u svojoj blizini. Vjan, starija i zrelija, ubrzo stiče prijateljstva i ljubav svog života. Trudna se udaje sa sedamnaest godina za voljenog Antoana i ostaje na porodičnom imanju. Poslije par godina odluči da Izabel pošalje u internat. Otad Vjan uživa u skladnom braku, radi kao učiteljica, muž je pažljiv, kćerka poslušna i lijepo vaspitana. Na sestru skoro da je i zaboravila.

Izabel odrasta u internatima, oslonjena sama na sebe. Takav život je očvrsnuo, veoma malu je naučio da se nosi sa svim u životu. Ona pokušava da prihvati pravila, ali je njena priroda sputava. Ne zna da se kontroliše, zato uvijek kaže ono što misli, ne obraćajući pažnju na posljedice koje joj brzopletost može donijeti. Upada u mnoge probleme zbog svog nemirnog duha. Ipak, duboko u sebi pati, željna ljubavi, porodice, prijatelja i pažnje. U internatu su je učili da bude dama, da ima manire, a ona drugačija od svih i na to ima odgovor:

,,Obično je madam, nesposobnost učenika da nauči rezultat nesposobnosti nastavnika da ga poduči.“

Kristin Hana

Slavuj

U romanu ,,Slavuj“, opisani su potpuno suprotni karakteri dvaju sestara. Buntovna i oštroumna Izabel, kojoj je jezik brz i britak, naspram Vjan, umjerene, stabilne, optimistične, ali bez nekog jakog karaktera i stava. Izabel često mijenjanje internate, teško se uklapa u nove sredine, dok Vjan uziva u potpunoj pažnji ušuškanog porodičnog gnijezda.

Dolaskom Drugog svjetskog rata, okupacijom Francuske od strane Nijemaca, razlika među sestrama  tada dolazi do jačeg izražaja. Pašće i teške riječi među sestrama. Vjan će prihvatiti sve zahtjeve koje joj situacija nalaže, kako bi zaštitila osmogodišnju kćerku Sofi, čekajući da joj se muž vrati iz zarobljeništva. Dok devetnaestogošnja Izabel, koja je opsjednuta Idit Kavel, medicinskom sestrom i heroinom u Velikom ratu, pridružuje se Pokretu otpora. Gotovo cijela radnja romana ,,Slavuj“ je smještena u taj ratni period.

Svojom upornošću, inteligencijom, snalažljivošću (zar se nije čitav dotadašnji život sama snalazila), šarmom i ljepotom, Izabel će slijediti svoj uzor i sama činiti mnoge nemoguće poduhvate i postati heroina svoga vremena. Ona postaje ,,Slavuj“ (prezime Rosinjol znači slavuj), koga uporno traže okupatori, ali im vješto uzmiče.

Jedan nemili događaj, u drugoj polovini rata, koji će lično pogoditi Vjan, od nje će stvoriti borca, kome će jevrejski narod biti zahvalan. Međutim, završetkom rata, ona će sa svojom porodicom napustiti Francusku i otići u Ameriku. Novi život, će potisnuti pređašnji, staviti ga u zaborav, tako da će njen pedesetogodišnji sin sasvim slučajno saznati ko su bile njegova mama i tetka. Tada će Vjan, na kraju svoga života, pomiriti prošlost i sadašnjost.

Bombardovanje, progon, neimaština, glad, poniženje… sve to je smješteno u gotovo svih petsto deset stranica ovog romana. Bez obzira na tešku temu, roman ,,Slavuj“ se brzo čita i ne ispušta iz ruku. Mene lično, posebno je dotaklo posljednjih sto stranica, gdje su mi emocije nekontrolisano navrle. Malo je romana koji žene u ratu stavljaju u prvi plan. Kristin Hana je to učinila ovim romanom. Izabel i Vjan su bile okružene hrabrim ženama, borcima za slobodu i za preživljavanje surovih ratnih godina. Iz tog razloga je neprihvatljiv stav Izabelinog prijatelja Kristofa, kada je riječ o Idit Kavel, koji glasi:

,,Devojka? Heroj? Ne budi smešna. A i činjenica je da su žene u ratu beskorisne. Vaš posao je da nas čekate da se vratimo.“

Kristin Hana

Slavuj

I na kraju, jedna rečenica iz romana, koja i nema neke veze sa temom, ali ima sa Francuskinjama. Stoga mislim da nije slučajno tu, nego kao potvrda da su Francuskinje žene od stila i sa istančanim ukusom.

,,Jedan dobar komad nakita, dame, i pažljivo ga birajte; sve što stavite na sebe govori nešto o vama, a ništa ne govori tako glasno kao jeftinoća.“

 

Preporuka Nemačka devojčica i Diorova tajna

Vrh strane