Poput daha

26/05/2022

POPUT DAHA

Ferzan Ozpetek

 

„Poput daha“, Ferzana Ozpeteka je roman o snazi života koji pogrešne izbore ne prašta, te nameće odluke nakon kojih nema povratka.

 

ČITALAČKI SEMAFOR

 

Roman „Poput daha“, Ferzana Ozpeteka (Izdavačka kuća Laguna) je ulica sa apsolutnim pravom prvenstva i stalnim zelenim svetlom.
Moji UTISCI o ovom romanu se ne mogu nazvati „utisak“. To je jedan buket emocija koje se u meni bore i prepliću baš kao što se u ovom romanu prepliću emocije njegovih junaka. Mislila sam, lako ću pred put pročitati romančić od stotinak strana, ne moram baš ništa ni napisati. Kako sam se samo prevarila!

Roman „Poput daha“ počinje pismom jedne starije gospođe nekoj ženi. Tog trenutka pred vama kao da se podiže pozorišna zavesa i počinje predstava. Druga asocijacija je: „gase se svetla u bioskopu i počinje napet film“. Kada sam nakon čitanja ovog nevelikog romana pročitala da je Ozpetek reditelj, da je iza njega ogromno iskustvo u kinematografiji, ali i u operi i pozorištu, shvatila sam i zašto me je roman asocirao na film ili predstavu.

U jedan stan u Rimu, u jedno jedino nedeljno popodne autor je smestio ceo jedan tajanstveni događaj od pre pedeset godina, život i razdvajanje dve sestre, kao i šestoro običnih, mladih ljudi na običnom nedeljnom ručku. Njihovo lagano ćaskanje prekida iznenadna gošća, kaže da je nekad živela u tom stanu i traži svoju sestru.  Doputovala je iz Istambula a u torbi čuva svežanj starih, nepročitanih pisama. Pisma vidi samo čitalac. Ne i likovi romana. U pismima, koja su prožeta setom i teskobom čuvaju se dugogodišnje ispovesti ove žene kao i tajne odnosa dve, nekad bliske, sestre.

Ozpetek je uspeo da radnju i likove u vrlo kratkom periodu i u ograničenom prostoru  toliko ogoli i demaskira da se čitalac oseća kao da prisustvuje nekom maskembalu, u ponoć, kada maske padaju.

Koliko smo spremni u životu da se otvorimo? Koliko se sve ima i tamnu i svetlu stranu? Koliko puta smo spremni da promenimo stranu navijajući? Ovaj roman izaziva emociju stalne klackalice osećanja i stavova koje čitalac zauzima. I niko nije onakav kakav nam se čini u početku. Kroz izuzetno bogat dijalog, brze izmene, Ferzan Ozpetek nam je svojim romanom „Poput daha“, dao i kulturološki presek dva naroda. Turska i Italija.

 

U stotinak strana čitalac može jasno da sagleda, zahvaljujući Ozpetekovoj preciznosti sličnosti i razlike kulture, vere, običaja, mentaliteta. Kroz dve priče, preplićući prošlost i sadašnjost autor je napisao vrhunski kratki roman, vrhunsku dramu i strašnu nesreću koja je pratila odrastanje i sazrevanje dve sestre, toliko slične i bliske poput bliznakinja no ipak potpuno različite.
Šta se to desilo toliko strašno i neoprostivo u prošlosti?

Ogramna preporuka za roman „Poput daha“ u kome ćemo sresti bizarnost situacije slične kao Čehovljevim u pripovetkama.

poput daha

CITATI IZ ROMANA „POPUT DAHA“

Neka mesta imaju sposobnost da zadrže emocije, isto kao što čovek zadrži dah. A potom ih otpuštaju vrlo polako, a ko je sposoban da ih oseti, upija ih svakom ćelijom svoga tela. Zbog tih osećanja imaš utisak da si uvek svoj na svome.“

„Ponekad pomislim da više nijedan muškarac neće biti onaj pravi. Pronalazak prave ljubavi blagoslov je koji se dogodi jednom u životu. A to često nije sreća, već prokletstvo.“

Ljubav dve sestre i razlog njihove bliskosti koja prevazilazi sestrinsku ljubav, Ozpetek je maestralno objasnio bravuroznim i nedvosmislenim rečenicama. Evo nekih:

„Obe smo patile zbog tog neprekidnog potiranja naših ličnosti. Bilo je kao da nosimo uniformu. A mi nismo imale potrebu da vidimo koliko ličimo jedna na drugu da bismo znale da nas vezuje duboko osećanje.“

„Elsa i ja smo ubrzo naučile da možemo da preživimo samo ako pružimo utehu jedna drugoj. Ljubav koju nismo mogle da dobijemo u porodici tražile smo u izmišljenim igrama, u pričama koje smo pripovedale jedna drugoj. … Kada nismo bile u njenoj blizini, mami bi laknulo. Nije nju bilo briga gde smo, samo da je ne gnjavimo našim nepoželjnim brbljanjem.“

Mentalni sklop dve sestre se kroz godine razvija u različitim smerovima. I Elsa i Adele postaju svesne i svojih ličnih specifičnosti. Zbog sve većeg odsustvovanja oca iz njihovih života i dalje su oslonjene jadna na drugu, ali se njihova bliskost lagano narušava kako sazrevanje njihovih ličnosti postaje sve izraženije.O fizičkoj sličnosti dve sestre, toliko različitog mentalnog sklopa svedoči i sledeći citat:

„Ali više nas niko nije smatrao  bliznakinjama jer su se naše ličnosti rascvetale. Koliko je Elsa bila idealista, s hiljadu ideja i planova na umu, ali u isto vreme stidljiva i nesigurna pred ljudima, toliko sam ja bila konkretna, otvorena, odlučna da od života dobijem najbolje.“

O ljubavi i strasti Ozpetek govori kroz svoju junakinju Elsu:

„Ljubav možda i jeste plemenito osećanje, ali ako želiš da upoznaš strast, moraš da se zaprljaš. Da uroniš u blato, uživaš u ukusu greha, da posegneš za zabranjenim. I da prevariš.“

Iako ne dobija nikakve odgovore od svoje sestre Elsa uporno, godinama piše pisma koja prerastaju u svojevrsni lični dnevnik. Svesna da nikada neće dobiti reči koje bi je oslobodile i olakšale joj život Elsa u jednom od poslednjih pisama kaže:

„Koja je od nas dve, dakle, veći krivac? Koja je ukrala ljubav, a koja je prevarena? Teško je reći kada počinješ da nazireš sivilo koje se širi između crne i bele boje. Jer i u krivici postoji iskupljenje. I izvesnost da čovek ne može da postupi drugačije.

Znam da nećeš pročitati ni ovo pismo, ali protivno zdravom razumu i dalje se nadam da hoćeš.

S puno ljubavi,

tvoja Elsa“

Ko je zapravo Elsa Korti? Zašto je pre mnogo godina napustila Italiju? Od čega je bežala sklanjajući se zauvek od svoje sestre Adele sa kojom je bila toliko bliska, za koju je bila toliko vezana?

 

O PISCU

Ferzan Ozpetek je režiser i scenarista. Rođen je u Istambulu a od 1976.godine živi u Rimu. Kao debitant u svet kinematografije je ušao sa filmom „Tursko kupatilo“. Nadalje Ozpetek niže svoje uspehe brojnim kinematografskim ostvarenjima od kojih su najznačajniji filmovi „Prozor preko puta“, „Sveto srce“, „Savršen dan“, „Zalutali meci“, „Veličanstveno prisustvo“ itd.

Režirao je opere „Aidu“ (2011) i „Travijatu“ (2012). Dobitnik je najprestižnijih nagrada i priznanja za kinematografiju.

Godine 2008. Muzej moderne umetnosti u Njujorku, najistaknutiji muzej moderne umetnosti na svetu, posvetio mu je retrospektivnu izložbu.

Prvu knjigu, „Istambulsko crveno“, objavio je 2013. a drugu „Ti si moj život“, 2015.godine.

 

REKLI SU O ROMANU „POPUT DAHA“

Nisam jedini čitalac kog je način Ozpetekovog pripovedanja podsetio na velikog ruskog pisca Čehova.

„U romanu „Poput daha“ igraju likovi slični Čehovljevim junacima, uvereni da se na kraju tunela patnje i dalje nalazi svetlost sveće, zagrljaja, postavljene trpeze.“ – napisao je Vanity Fair

„Nezaboravan sentimentalni triler zasnovan na pismima i na veličanstvenom negativcu“ – reči su iz kritike romana „Poput daha“, časopisa Repubblica

 

Preporuka Uporedna analiza romana Teskoba večeri i Vraćena

Vrh strane