PACIJENT
Džasper Devit
„Čovek je onakav kakvo je društvo u kome se kreće.”
Euripid
Roman „Pacijent”, Džaspera Devita je roman koji kao adrenalinska bomba u čitaocu izaziva mnoga osećanja, prvenstveno napetost, strah, zbunjenost, bes, trnce po celom telu, a zatim želju da se digne ruka i na sav glas vikne: „NE ŽELIM OVAKAV SVET!”.
DRUŠTVO U KOME SE KREĆEMO
Postoje romani koje pročitamо, sklopimо korice i zaboravimо na njih. Postoje i oni koji, kada ih čovek pročita, izazivaju neku klonulost i prazninu jer se od njih rastaje. Samo opraštanje od vremena koje mu je posvetio i likova sa kojima se saživeo izaziva u čitaocu neku laku melanholiju i nostalgiju.
Postoje i romani kakav je roman „Pacijent”, Džaspera Devita. To je roman koji kao adrenalinska bomba u čitaocu izaziva mnoga osećanja, prvenstveno napetost, strah, zbunjenost, bes, trnce po celom telu, a zatim želju da se digne ruka i na sav glas vikne: „NE ŽELIM OVAKAV SVET!”. Savršen stil i savršena poruka pisca ovog kratkog, ali efektnog romana Džaspera Devita koji je mene kao čitaoca probudio, oduševio, naterao da se duboko zamislim. Drugim rečima, ostala sam bez teksta.
„HAŠTAG”O SINOPSISU
Sam sinopsis i kratko prepričavanje romana „Pacijent” možete pronaći na svim sajtovima izdavačkih kuća i knjižara (savetujem vam da se informišete na sajtu Izdavačke kuće Stela) ako vas zainteresuje moj stav o ovoj bizarnoj priči koji ću dati u ovom prikazu.
Da se odmah razumemo da je sama reč „haštag” u podnaslovu ovog prikaza namerno stavljena pod navodnike, a ideja zašto ne „taraba” ili jednostavni znak „#” sinula mi je kada sam odgledala jedan divan film o bračnim parovima koji više ne razgovaraju normalnim jezikom. Njihov jezik sveo se na kucanje poruka jedno drugom sa svim mogućim znacima moderne komunikacije, čak i samom rečniku – haštag nestalojestruje, haštag štaćemosad, etLUUDILOOO!!!!
Da se vratimo romanu „Pacijent”. Možemo mi ovde sada nadugačko i naširoko prepričavati roman koji je u suštini takav da ne može da se prepriča. On se mora pročitati, doživeti i shvatiti na pravi način koji ne mora biti nužno i moj način. Dakle, ako odbacimo sav višak iz sinopsisa ostaje nam: jedan perspektivni, mladi lekar, psihijatar vunderkind, jedna zaboravljena bolnica za duševne bolesnike usred ničega (tačnije „tamo gde je i Bog rekao laku noć”), jedna ogromna kućerina, građevina od crnog mermera koja pre liči na grobnicu nego na dom, jedan umobolni pacijent koji navodno poseduje „natprirodne moći”. Moram ovde da se nasmejem na ovu dijagnozu bez dijagnoze, mada mi i nije baš do smeha. I šta nam još ostaje? Ostaju nam internet, forumi, etovi i haštagovi, razni medicinski sajtovi o tome „kako se izlečiti od …” ili forumi poput foruma na čijoj se platformi odigrava radnja celog romana „Pacijent”. Sve i ništa. I sve i ništa su reči koje imaju ogromnu težinu, nose ovu knjigu. One sadrže narativ ogromnog užasa koji čitaoca obuzima iz stranice u stranicu. Užas je daleko veći ako se roman pravilno shvati.
Pročitaćete na mnogim sajtovima (ja sam poprilično istraživala pre pisanja ovog teksta) da je roman „Pacijent” misterija o natprirodnim moćima u stilu Stivena Kinga sa triler-horor zapletom. Videćete da je to „oštar i jeziv“ debitantski roman izgrađen na „mudroj psihološkoj igri i dobrim starim grozotama” (kaže Kirkus reviews) neobjašnjivih i neizlečenih bolesti. Bićete u šoku, a sve što ste pročitali biće tačno. Nametaće vam se pitanje posle pročitane poslednje rečenice ove priče da li se sve zaista moralo tako dogoditi i da li čudovište, kakvim pisac predstavlja duševno obolelog „pacijenta” Džoa, zaista postoji (roman je napisan po navodno istinitom događaju).
Istina je zastrašujuća za svaki normalni ljudski um. Da, postoji, ali ne u ovom obliku i ne suštinski kao takva. Taj oblik i ta suština su daleko jeziviji od samog pacijenta Džoa i romana „Pacijent”.
„HAŠTAG“ ŠTA JE PISAC HTEO DA KAŽE
Džastin Devit, mladi debitant je majstorski svoje misli iskazao na slikovit način, ne otvoreno i ne neposredno. Nizom stilskih figura, nizom metafora, alegorijski je dao sliku savremenog društva. Kroz neizlečivog pacijenta Džoa u čijem prisustvu svi na ovaj ili onaj način nastradaju, izneo je pred čitaoce personifikaciju samog zla koje kola venama modernog življenja, odnosno modernog življenja u iluziji stvarnosti.
Romanom „Pacijent” Devit svog protagonistu Džoa predstavlja kao čudovište, aždaju koja uništava prigušenim, ali plamenim jezicima sve pred sobom. Ako detetu od samog rođenja ukazujete da čudovišta postoje, da se nalaze u njima samima, dete će poverovati da je i ono samo čudovište. Današnje društvo je kao to malo dete. Postepeno dobija oblik zla koje se hrani ljudskim strahovima i patnjom. Postepeno, naglasak na „postepeno“ je veoma bitan. Zamislite svaku fantastičnu stvar modernizacije. Kao čisto i netaknuto novorođenče svaki dobar, odličan izum genijalnosti ljudskog uma u finalu se okrene protiv samog svog tvorca jer izrasta u čudovište usled godina i godina zloupotrebe.
Ova knjiga „Pacijent” alegorijski ukazuje da se protivno evoluciji svet pretvorio od mesta za život u sveopšte poprište virtuelnih bitaka. Prijatni porodični dom pretvara se u mermernu građevinu, crnu i mračnu na čijim zidovima vise odsečene glave prepariranih životinja, zastrašujuće skulpture gargojla, grotesknih zveri, himera i drugih mitskih bića kojima u jednom toplom domu mesta nema. Ovako je u romanu „Pacijent” opisana kuća u kojoj je prve strahove osetilo jedno nedužno dete. Šta je uradio „moderni” roditelj? Zatvorio je svoje dete u ludnicu (brigo moja pređi na drugoga), a sebi dao za pravo da trideset punih godina ne poseti to svoje dete misleći da je gomila novca koju plaća ustanovi dovoljna kompenzacija za otklon od odgovornosti. Moderna briga se sastoji od zaključane sobe bez prozora, a njen stanovnik čiji je sagovornik samo zastrašujuća tišina, bez prava na posete i lekara i osoblja. Šta da očekujemo? Možemo samo da se pitamo kada će se zlo ponovo pojaviti, a nikako da li uopšte postoji. I što je još važnije, da li će se potpuno osloboditi.
Roman „Pacijent” počinje jednim „postom” (da ne kažem objavom) na nekom tamo internet forumu sa obaveznim „et – to i to”. Reč je o „medicinskom forumu” koji piše jedan „lekar”. Moram da objasnim navodnike. Ne mogu da zamislim nijednog ozbiljnog lekara, perspektivnog psihijatra, kao što je Parker iz Devitovog romana „Pacijent” koji se informiše na internet forumima. Ne mogu da zamislim ni tog lekara koji je tvorac tog foruma. Lekara koji sedi ispred svog računara ili pametnog telefona i prebrojava koliko dignutih ili spuštenih palčeva (lajkova) ima njegov post (objava). Besna sam na lekara koji po ceo dan, umesto da leči svoje pacijente obučen u beli mantil, sav srećan u udobnim kućnim papučama čita nizove i nizove komentara na svoju poslednju objavu i raduje se njihovom broju. I tako iz dana u dan, iz stranice u stranicu romana „Pacijent” Džastin Devit nam ukazuje na svo zlo koje sebi stvaramo, koje nam je neosetno nametnuto, koje nas obuzima i koje će nas progutati. To su te „natprirodne moći” koje poseduje glavnu junak knjige „Pacijent”.
„Natprirodna moć”!? Pa moram se zaista nasmejati da ne bih vrištala. Posežemo ujutru najpre za telefonom pre nego što se i protegnemo, umesto da za ruku uhvatimo svog partera (pod uslovom da ga uopšte imamo i da li nam je uopšte potreban). Prebrojavamo lajkove, pratioce, haštagove, crtamo etove umesto da poljubimo svoje dete i nacrtamo mu sunce i cveće, kućicu i porodicu u njoj. Život se sveo na jutarnju kafu s nogu i poruke na telefonima. Deca za rođendanski poklon više ne traže knjige, kocke, šahovske table, društvene igre. Šta će im? Sve imaju na telefonima. Deca traže baš te telefone, ali ne bilo koje, ne bilo kakve pametne telefone. Hoće baš one sa „izgriženom jabukom” jer nisu „in” ako ga oni nemaju, a svi iz razreda imaju.
Na internetu se može pronaći će sve. Istraži, stvori ideju, kupi – od patika do superšpijunskih kamera ili ljubavnika. Nevolja je što se suština nalazi negde između ovoga „od” i onoga „do”. Nevolja je što se svaka dobra stvar, svaka sjajna ideja, na samom kraju izvitoperi, uništi, te se onda na forumima može čitati čak i o bolestima kao što je slučaj u romanu „Pacijent”. Što je forum posećeniji i uspešniji, što se više penje na internet lestvici, „natprirodne moći” rastu.
„HAŠTAG” ŠTA ONDA DOBIJAMO
Ako nismo pažljivi i ako nemamo samokontrolu, dobijamo robove potrošačkog i ambicioznog sistema kao što su, kako lekari, tako i pacijenti poput Džoa iz samog romana „Pacijent”. Dobijamo kroki figurice ljudi čija glava počinje da puca od informacija koje više ne umeju da kanališu, da odvoje bitno od nebitnog, od brda simbola čije značenje više ne mogu da razlikuju do trenutka kada pucaju i oslobađaju ludilo. Dobijamo fantastičnu Devitovu personifikaciju zla. Devit nam nije svojom knjigom dao kingovski horor dao nam je „HAŠTAG”HOROR NAD HORORIMA , „ET”OGRIZAK JEDNE JABUKE koja diktira život modernog čoveka te se on iz ljudskog bića pretvara u egoizmom stvoreno čudovište iz koga će u svakom trenutku biti oslobođeno zlo. Potrebna je samo inicijalna kapisla. A da li će ona eksplodirati ili ne – to je pitanje trenutka. Odgovor na to pitanje Džastin Devit je dao u svom genijalnom romanu „Pacijent”, a u liku Džoa, „zastrašujućeg, natprirodnog monstruma”, prepoznao žrtvu sveopšteg nemara i egoizma. Ja bih Devitu stisnula ruku i čestitala kao što su jako davno čestitali Turgenjevu na ovim rečima:
„Postoje tri vrste egoista: egoisti koji sami žive i daju drugima da žive; egoisti koji sami žive, ali ne daju drugima da žive; i na kraju, egoisti koji NITI sami žive NITI drugima daju da žive.”
Ivan Turgenjev