Čudo u Poskokovoj Dragi
Ante Tomić
Roman „Čudo u Poskokovoj Dragi“ je svojevrsna urnebesna komedija u kome nas pisac svojim promišljenim humorom, protkanim satirom, vodi u dalmatinske vrleti, među gorštake.
Iz Slađnog ugla
Nema ništa ljepše od izmamiti nekom osmijeh na licu. To možemo učiniti na bezbroj načina. Osmijeh nam izmami poklon, riječi ljubavi, razdragano dijete u igri, lijep i sunčan dan,…
Meni je ovoga puta osmijeh izmamila duhovitost. Od srca sam se smijala svih 197 stanica ove urnebesne komedije. Nije lako biti duhovit, za to treba, osim talenta za pisanje, imati i smisao za humor, a to je dodatni dar. Toga Tomiću ne manjka. On nas svojim promišljenim humorom, protkanim satirom, vodi u dalmatinske vrleti, među gorštake.
Likovi su neobični, specifični, ekscentrični, prosti, dijalozi originalni, opisi mjesta i događaja su toliko živi da nam stvaraju jasnu sliku.
Poskokova Draga je zaseok u kraškom polju između vijugavog klanca i visoke strme litice. U napuštenom selu živi samo jedna porodica Poskoka – otac Jozo (godinu dana udovac) sa četiri sina, Krešimirom, Branimirom, Zvonimirom i Domagojem.
Sve momci za ženidbu. Krupni i naočiti na pokojnu majku Zoru, a prgavi i naprasiti na zdepastog oca.
Žive život izolovan od svijeta. Svakodnevno, naoružani, stražare na izvidnici, čekajući hoće li im neko doći i narušiti ustaljeni ritam života ili nedao bog, doći da naplate trideset godina korištenu a neplaćenu električnu energiju.
Poskokova Draga je crna rupa, Bermudski trougao, gdje mogu nestati drzavni sluzbenici a po svemu sudeći tu nestaje i mnogobrojno oružje, dostojno mafijaških kartela. Jedino im sveštenik dolazi neometano.
Žive zapušteno, ne peru posuđe, nose istu odjeću, jedu samo puru sa raznim dodacima: sa sirom, sa prženom pancetom, sa lukom, sa paštetom, sa mrkvom, sa džemom, sa orasima, sa cimetom, sa medom, sa višnjama, sa vanilom, sa kokosom, sa karamelom, sa kikirikijem…. Tako kreativno otac hrani svoje momčine.
Sve se to podnosilo, ali kada je sveštenik predložio da se jedan od sinova oženi i dovede mladu, Krešo je prihvatio prijedlog i krenuo u Split u potragu. Tada kreće trka, jurnjava i potraga za Lovorkom, njegovom kratkotrajnom ljubavi koju nije vidio petnaest godina.
Krešo, tetak Ive, Krešovi drugovi iz rata, zapadaju u razne probleme, koji su na komičan, neki i na satiričan način, prikazani. Dolazak nevjeste, negodovanje vječno ljutog Joze, odbijanje poslušnosti sinova, neće vam dopustiti da ostavite knjigu.
Čitajući ovu komediju, smijala sam se na sav glas, da me muž počeo čudno gledati. Meni, kao Hercegovki, neki izrazi su poznati i bliski, pa mi se bilo lako smjestiti u ambijent i događaje.
Sada vas prepuštam Marijana Gajić Mihailović i njenom viđenju ove komedije.
Moja draga prijateljica Slađana je rekla sve sto smo obe zaključile čitajući ovu komediju Ante Tomića koji se smatra savremenim Beketom sa svojim komedijama situacije, tj. komedijom apsurda.
Likovi i situacije se zaista čine nadrealne i apsurdne pa junaci koji bi po pravilu trebalo da budu pozitivci, budu negativci i obrnuto.
Zanimljivo je i to sto dok čitamo brilijantni Tomićev roman „Čudo u Poskokovoj Dragi“ poželimo da smo dramaturzi pa ga istog sekunda zamišljamo na daskama ili filmskom platnu.
Svaki od likova je na poseban način svojstven, specifičan i beskrajno simpatičan.
Kroz postupke i situacije kroz koje prolaze mi vidimo beskrajnu ljubav kojom on sam daruje svoje junake. On ih zaista i iskreno voli iako ih ih slika kao stroge,namrgođene,otrsite i okrutne muškarčine, spore na rečima brze na pesnicama.
Bermudski trougao, neka čudna crna rupa u dinarskim vrletima skriva njihiv zaseok i guta sve pred sobom.
U njoj možemo naći svasta i svakoga. Niz bizarnih likova, državne službenike, odbegle mlade kao i čitav arsenal oružja dostojan jednog mafijaškog kartela.
Sasvim naivno. Komedija, kao sto je vec rekla Slađa, je najteži žanr u književnosti. Dobru komediju je zaista teško napisati a ovako maestralno moze Tomić, Kovačević i još malo njih. U rangu jednog Nušića.
Evo jedne komične scene iz romana „Čudo u Poskokovoj dragi“ :
Kod stola se pojavio konobar, noseći na tacni tri velike čaše nečeg zelenog.
,,Šta je ovo?“ začudio se Mile. ,,Likvi!?“
,,Koktel od bijelog ruma i limete, gospodine“, rekao je konobar, a vidjelo se da se kao malo malo lecnuo.
,,Ruma, pa to se kod nas meće u kolače“, primijetio je Branimir.
,,Gospodine, to je možda najbolji rum na svijetu. Dvadeset pet godina star.“
,,Dvadeset pet godina?“ rekao je Mile. ,,Moj momak, da je dobar ka šta govoriš davno bi se on popio.“
Od nas dvije preporuka. Tomić je vrijedan čitanja.
Evo kako Ante Tomić preporučuje svoj roman “ Čudo u Poskokovoj Dragi“ ( preuzeto sa sajta Laguna):
„Čuli ste vjerojatno za Teda Bandija, advokata iz Vermonta koji je ubijao studentice nalik njegovoj bivšoj djevojci, ili za šahistu Andreja Pićuškina, kojega su zaustavili malo prije nego što je uspio smaknuti šezdeset četiri osobe, po jednu za svako šahovsko polje, ili za Pedra Lopeza, takozvano ’čudovište iz Anda’, ili za britanskog liječnika Harolda Freda Šipmana, za Alberta Fiša, Džeka Rasparača…?
E pa, zaboravite ova čudovišta. Sve serijske ubojice ne mogu se mjeriti s okrutnošću Poskoka, divlje obitelji koja nastanjuje jednu skrivenu krašku udolinu u Dalmatinskoj Zagori.
Rijetki koji su preživjeli susret s njima tek poslije mnogo nagovaranja i s golemom nelagodom, drhtavog glasa, mucajući, kroz suze govore o tome stravičnom iskustvu, a u pola pripovijesti obično se popišaju u gaće.
Ipak, gdjekad i bezdušni monstrumi imaju potrebu za čistim čarapama ili toplim obrokom. Neki od njih, neobično je to možda čuti, osjećaju i nešto nalik ljubavi i sa žaljenjem otkrivaju kako je u suvremenom svijetu praktično nemoguće živjeti bez žene. Ovo je priča kako su se luđaci iz zabiti morali suočiti s tom užasavajućom istinom.
Čitatelju, ovdje te zakon ne štiti.“
Ante Tomić je nagrađivani hrvatski pisac, novinar i scenarista, a svoje delo žanrovski je odredio kao „romantičnu komediju“.
Preporuka Lejla
Foto: Slađana Rupar