BETI BLU
Filip Džijan
Beti Blu je roman o sirovoj strasti, ludilu i bolu. Ovo je roman i o besu razorne moći jedne ljubavne priče osuđene na propast. Ništa vam nisam odala. U prvoj rečenici, ukoliko već niste gledali ekranizaciju, naslutićete zaglušujuće glasnu i bolnu tišinu marginalizovanih i krhkih ljudskih duša.
„Beti je bila nešto zbog čega sam shvatao da sam živ.
Prava ljubavna priča se nikad ne završava. Nije toliko jednostavna kao ostale glupe pričice. Treba da očekuješ da poletiš malo više, da ti mozak bude lagan kao pero.“
Beti Blu
Filip Džijan
TOPLI VETAR
Avgust je. Pasji dani neprestane vreline. Najtopliji deo godine koji od ljudi pravi zombije koji u ludilu hodaju ulicom, idealan je za čitanje i, naglašavam, doživljavanje romana Beti Blu ili u originalnom francuskom naslovu 37,2° izjutra. Već u prvoj rečenici roman evocira jedan vreo, letnji dan. Jedan od onih dana kada suvu travu i ustajalu prašinu valja topli vetar koji se uvlači u mozak i vodi ga ka ludilu.
Ne dajte se prevariti. Tih 37,2 stepena ne govori o letnjoj vrućini i vrelim jutrima kada se živa u termometru ne pomera. Originalni naslov romana Filipa Džijana Beti Blu, o kojem želim da vam pišem, odnosi se na podmuklu temperaturu koju izjutra imaju psihički oboleli ljudi na granici delirijuma, totalnog ludila.
Ovo je priča o grozničavoj ljubavi između pasivnog naratora koji odbija da bilo čime zakomplikuje svoj život, naročito planovima koji su u njegovoj glavi unapred osuđeni na propast i prelepe Beti koja ne želi da živi sitnim, beznačajnim životom koji joj je nažalost suđen.
Prva pročitana rečenica uvući će vas u apsurdnu, nemoguću ljubavnu priču. Ova atmosferična knjiga će vas povući kao vreli avgustovski vetar i shvatićete vrlo brzo da ne jurite ovde ni za kakvim happy end-om, ali da ulazite sve dublje u ludi odnos junaka.
SINOPSIS
Ranjiva i teška priča o Beti Blu počinje jednog vrelog, letnjeg dana u zabačenom primorskom letovalištu gde se bezimeni narator (inače pisac u pokušaju) krije od pomame moderne civilizacije. Njegov posao hausmajstora mu omogućava da olako uživa u mirnom životu gde su podignute noge i limenka piva jedino što mu je potrebno. Po njemu „postavljati ciljeve u životu je kao da se okivaš u lance.“
Međutim, kada u njegov život uđe Beti, najlepša devojka koju je ikad poznavao, njegovo težište se pomera. Ljubav unosi konfuziju u njegovu dobro izbalansiranu rutinu.
Oni već neko vreme održavaju strastvenu vezu, ali sve se menja kada Beti, tog vrelog letnjeg dana, napusti posao konobarice i dolazi sa dva ogromna kofera sa očiglednom namerom da se useli kod našeg naratora. Naravno, on nema ništa protiv, za razliku od njegovog poslodavca koji ne odobrava Betino prisustvo.
Da bi ga opravdala ona mora da ispuni njegov zahtev, odnosno da učestvuje u radovima oko održavanja odmarališta. Zadaci koje dobijaju (jasno je i čitaocima i samim junacima) apsurdni su, smešni, nemogući, a rokovi kratki.
Zloba, iživljavanje „onih kojima se može“ nervira čitaoca do te mere da mu je prosto nemoguće da prihvati naratorovo neprestano savijanje kičme, te tako opravdava Betin ludački bes, podržava Betinu nadmoćnu netrpeljivost iživljavanja i nepravde, njene osvetničke postupke. U početku!
Sasvim slučajno, dok baca naratorove stvari kroz prozor, ona nailazi na punu kutiju ispisanih svezaka. Njeno interesovanje se dodatno povećava kad shvati da njen dečko njih ne želi da žrtvuje ni zbog čega. Betin bes se naglo stišava, menja ga snažna radoznalost koja prelazi u opsesivno iščitavanje svake sveske redom. Satima i tako celu noć do svitanja. Ona u svojoj glavi zaključuje da je on nadareni pisac, ali njegovo klasično kretanje linijom manjeg otpora i omalovažavanje sebe dovodi je do ludila.
Čini se da Betinim ishitrenim odlukama i ludilu nema kraja. U besu je u stanju da zapali bungalov, u besu je u stanju da noćima prekucava svesku po svesku, da kao zaposednuta pošalje rukopis na adrese brojnih izdavačkih kuća.
Kada izdavači redom počnu da odbijaju izdavanje knjige, poneki čak i doslovno vređaju „njenog pisca“, njen bes eskalira sve više, a osvetnički potezi su sve gori i gori.
Čitaocu romana Beti Blu jasno je da pred sobom ima ozbiljno psihički obolelu osobu. Ludo zaljubljenom i zaštitnički nastrojenom naratoru Betin problem još uvek nije jasan. I upravo ta činjenica Betinu sudbinu osuđuje na propast.
SLIKA NORMALNOSTI
Roman Beti Blu ispričan je iz perspektive naratora u prvom licu. On je istovremeno i glavni muški protagonista. Kako bi što verodostojnije dočarao tanku liniju između ludila i lucidnosti po kojoj se kreću njegovi junaci, te stalnu borbu za srećom i nekom vrstom „normalnosti“, Filip Džijan vešto koristi nepretenciozan i kolokvijalni jezik lišen bilo kakve patetike. Verujte, nekom manje talentovanom ili ako želite veštom piscu, to bi se u ovakvoj priči veoma lako moglo omaći. Autor ovog romana nijednom nije skliznuo, niti se sapleo na tankoj žici iznad provalije. On žonglira majstorski kao ekvilibrista.
Njegova naracija čini roman Beti Blu veoma sličnim autobiografskom delu, nekoj vrsti dnevnika ili prosto prikaza toka svesti i razmišljanja glavnog muškog protagoniste.
Kada slikovito zamislim ovaj roman, vidim ga kao apstraktnu sliku gde preovladava plava i crvena boja. Boje tuge i krvi. Ovaj roman miriše na ustajali vazduh, ali i atmosferu pročišćenu električnim pražnjenjima.
Na ozon nakon letnjih pljuskova. Ton koji čujete je plav što asocira na snuždenost, neraspoloženje, tugu, duboku i iskonsku, onu sa kojom se rađate. Nimalo nije čudno što glavna protagonistkinja nema prezime.
Autor joj je uz ime dodao „blu“ što u prevodu i sa francuskog i engleskog doslovno znači „plavo“. Ono što je pisac ovim nadimkom hteo da dočara krije se u drugim nivoima prevoda – tužan, snužden, melanholičan. Kada ovo pridodate originalnom naslovu, tačnije temperaturi 37,2° koja se javlja izjutra, sasvim vam je jasno da pred sobom imate tešku, bolnu ljubavnu priču punu gorčine i žrtve, ako hoćete i ludila.
BALONI OD SAPUNICE
Kada razmišljam o bezimenom naratoru i Beti prvo mi padnu na pamet oni balončići od sapunice koje smo obožavali da pravimo kao deca.
Odaberite dva balona koja lebde u mnoštvu drugih ali manjih balona. Smestite naratora u jedan, Beti u drugi. Zamislite ih i posmatrajte njihov let među drugim balonima jer i jedno i drugo suštinski žive u nekim svojim balonima od sapunice. U svojim odvojenim svetovima. Njegov balon je prepun umora i emocionalnih udaraca. Leti sporo i teško, ali mirno. On od života ne želi ništa veliko, tek topli kutak odakle bi gledao kako vreme prolazi. I to mimo njega. Život je za naratora izdržavanje i preživljavanje, a ne stvaranje kula i gradova od peska.
„ […] s vremena na vreme život bi bio kao neka užasna predstava i gde god da pogledaš video bi samo bes i ludilo. To je baš divno da moraš da živiš s takvim nečim dok čekaš smrt, starost, bolest, to je kao da hodaš prema oluji, i svaki put praviš korak bliže noći.“
Beti Blu
Filip Džijan
Betin balon je sušta suprotnost. On neprestano ključa. Menja oblik kao ogromni trudnički stomak. U svakom trenutku preti da pukne, ali tvrdoglavo ne puca. Kao pobesneli zmaj pun je njenog besa, njenih nerealnih očekivanja.
Zamislite sve moguće prirodne nepogode kojih možete da se setite. Tu su požari kojim gori celo njeno biće, bujice poplava njenih misli i postupaka. Vulkanska lava koja se usijana izliva nakon snažnih erupcija, lavina koja se kotrlja i menja celokupan izgled planina. Zemljotres tela i uma koji ostavlja za sobom kratere autodestruktivnosti ispunjene pepelom i zemljom. Ali i destruktivnosti uopšte. Uragani, suše, cunami, pustinjski vetar koji menja opis krajolika valjajući lopte sasušene trave i peska. To je ono što Beti sama emituje u epicentru svog balona.
Kao suprotna naelektrisanja, dva balona u mnoštvu ostalih nepogrešivo nalaze jedan drugog. Njegov da bi konačno pronašao neki zrak nade, slamku za koju bi se uhvatio kako bi prestao o životu da razmišlja kao o mešavini zabrinutosti, ludila, muke i patnje, dosade. Kako bi pokrenuo neku iskru u sebi i nekako preživeo bez osećaja nemoći i beznađa.
Njen da bi za svoj euforični um našla kotvu za koju bi pokušala da veže poluraspadnuti brod svog života.
Neverovatno i apsolutno maestralno je Filip Džijan dočarao svoje likove kada je uspeo u meni da pokrene ovakve slike. Zamislite sudar balona u kojima žive protagonisti romana Beti Blu! Šta dobijate!? Dobijate elementarnu nepogodu, prirodnu katastrofu širokih razmera. U slučaju Filipa Džijana dobijate 37,2° izjutra.
Ja sam se, u pokušaju da vam dočaram likove romana Beti Blu koji obožavam, poprilično raspisala. Morala sam sebi da dam oduška, a pisanje je moj ventil, moj mehur od sapunice.
Suština je da su u celini svi likovi prikazani na veoma realističan i autentičan način, posebno Beti čije je sve lošije stanje uma vidljivo u bolnim i izuzetno moćnim slikama. Autor fantastično uspeva da, koristeći veoma sporu i laganu gradaciju, dočara bespomoćnost naratora dok gleda kako Betin um sve više biva zaposednut problemima i ludilom. Isto važi i za njegov unutrašnji razvoj. Od čoveka koji se samo pušta da plovi kroz život bez jasnog pravca on postaje čovek koji uzima život u svoje ruke.
Zanimljiva je činjenica koja je u suštini nerealna, a to je da nijedan od Betinih i naratorovih neretko nasilnih postupaka, takoreći zločina, za njih nema nikakve pravne posledice, iako je u nekim slučajevima bila umešana i policija.
Ovo samo govori u prilog činjenici da roman Beti Blu nije napisan sa akcentom na realističnost okolnog sveta, tj. sveta izvan njih samih. Glavni junaci i njihova priča je naprosto istrgnuta iz klasične realnosti i stvarnosti. Njihova priča je izolovana, lična realnost, sama sebi dovoljna. Roman sa elementima apsurda.
BUJICA KOJA BLISTA
Ove tri reči mogle bi biti slika mog sublimiranog osećaja i zaključak o romanu Beti Blu. Šta da kažem!? Film sam gledala davno, više puta. Malo je reći da ga obožavam. Neopisivo mi je drago što smo dobili naš prevod ovog kultnog romana.
Ako su merilo suze, onda mogu da kažem da su one dok sam čitala knjigu neosetno klizile niz moje lice i da me je u tom pogledu knjiga daleko više pogodila nego film. Tako i treba da bude jer piščeve osećaje i ovako snažan književni izraz ne može preneti ni najveće platno niti najtalentovaniji glumac ili režiser. Čitajući reči Filipa Džijana osećate život i u romanu i u junacima i u sebi.
„Život je kao neka bujica. To je bila slika koju sam zadržao o Beti, bujica koja teče, i ja bih dodao, blista.“
Beti Blu
Filip Džijan
Preporuka Tavanice